Tart od smokava, (a)cro(b)atie gourmande i baka

Tart od smokava

Jutro je.

Sjedim na balkonu i gledam jedrilice na pučini.

Prije samo nekoliko dana sjedila sam na ovom istom mjestu. Ali, tada je moj najbolji dvojac s bloga (a)cro(b)atie gourmande dolazio kod nas u Trogir. 

Baka je oduševljena, napokon će si naći društvo za gledanje sapunica i izgovor da s nekim popije kavu.

I M. i ja smo sretni. Pomalo uzbuđeni.

Nekoliko sati kasnije kampanel je otkucao podne, pa jednu uru.

Kolodvor u Trogiru. Tko tamo nije bio po ljeti, blago njemu. Gužva od tisuću ljudi, svi se znoje po sunčini, naguravaju (već i nekulturno), svađaju se, vozači su živčani, kondukteri još gore, ne možeš ništa ni pitati i da imaš tisuću pitanja, a vrhunac svega je što autobusi kasne.

Nas dvoje parkiramo auto na parkingu (mudra odluka je bila ne ići u gužvu s autom) i krećemo pješice prema kolodvoru. Pita nas zaposlenica parkinga da kad ćemo natrag. E, da barem i ja znam. Sudeći po gužvi u gradu, nećemo tako brzo.

Čekamo na kolodvoru. Ljudi prolaze, autobusi dolaze i odlaze, mi čekamo onaj zadarski. Mislim da ću iskočit iz kože od ove vrućine, haljina mi se totalno priljepila za tijelo, a mom M. leđa plivaju u znoju, sudeći po mokroj majici. Najgora ura za bit na sunčini, a da nisi na moru. Barem smo na friškoj ariji. Naš dvojac sigurno „uživa“ u prastaroj klimi koja se godinama nije čistila, jašući do Trogira po ovoj gužvi. Kolona ide unedogled.

Napokon u autobusni kolodvor ulaze dva zadarska busa. M. i ja trčimo, obilazimo prvi autobus, tražimo RayBanke po glavama. Ništa. Obilazimo i drugi autobus s istim pogledima. Opet ništa.

Stiže sms da su tu. Ma di tu, kako nisan ništa vidila, već mi se i leće magle od ovih +40 vani.

Nekoliko minuta kasnije, kad smo se uspjeli provući kroz gradsku kolonu, ulazimo u stan.

Mama naravno, kao mama, srdačno ljubi i pozdravlja naše prijatelje, ne znaš tko je uzbuđeniji.

Baka, kao i uvijek, na svom je mjestu u kutu kuhinje i gleda kako se svi redaju s pozdravima. Čeka ona svoj red. Šećer na kraju. Promatra baka budnim okom, smješka se. Reć će ona svoje kad procjeni situaciju. A ja već znam, čim se baka nasmiješila, zadovoljna je. Dobri ljudi došli su u njenu kuću, danas je malo takvih. Dobre ljude ona odmah skuži, kao da pričaju istim jezikom.

I dok čekamo na balkonu moj crni rižot koji nikako da se iskuha iz tekućine, baka je već u priči s našim dvojcem. Priča baka kako je našoj nježnijoj polovicu momak dobar, da ima pokvarenih muških, a da je ona dobro odabrala. I on se smiješi, kuži on šta baka priča. 

Priča baka o tome kako je sama počela učit talijanski kad je bila mlada pa joj je brat od prijateljice ukra riječnik, priča kako su Talijani u zadnjem ratu ukrali kip svetog Ilije s brda. Svi se okrećemo, gledamo brdo i crkvicu, pokušavamo dočarat to vrijeme Drugog svjetskog rata.

Smije se baka, i mi se smijemo, svih nas je nasmijala. Skuhala je nakon ručka kavu, privukla stolicu na balkon i sjela s nama, kao da svih zna sto godina, kao da je to nešto šta radi svaki dan.

Trogirska ulica, golubovi 

Dani su nam tako brzo prošli, u kupanju, šetanju, učenju novih riječi i najviše u ćakulanju.

Nas dvi smo zaćakulale. O svemu, o bitnim i nebitnim temama. Iznova i iznova.

I onda je mama donila svježe smokve. Mom M. su naravno oči uvik brže pa je i skladao pjesmicu dok nam je krao smokve za koje smo se svim snagama borile da nam ostanu za tart.

Da, radit ćemo tart. A i zbilja, kad imate zdrave ruke, muškarce koji sve mogu pojesti, dobro društvo, zbilja vam nije potrean nikakav izgovor, a ni recept, ideje vam same dođu.

Nas dvije smo zamijesile tijesto od brašna, malo soli, šećera, jaja i maslaca. Zamotale smo tijesto u foliju i ostavile u hladnjaku da se stisne.

I nastavile ćakulat.

Kasnije smo smokve prerezale i nakapale ih s 3-4 žlice domaće Travarice i ostavile da se malo Travarica upije :)

Kada je tijesto bilo dovoljno hladno za valjanje, namastile smo kalup, utisnuli tijesto pa ga po dnu premazale domaćim pekmezom breskava-smokve kojeg je radila mama nježnije polovice našeg dvojca. Po pekmezu smo aranžirale polovice smokava, a kako je M. maznuo dio smokava, rupice između smokava smo pokrile utiskujući amulice i šljive. Slatkim smokvama s notom travarice, kiselkaste šljive dale su pravi kontrast. 

Voće smo zatim posule s kristal šećerom, domaćim tekućim medom i pistacijima. Zatim smo sve pekle dok voće nije omekšalo, a tijesto bilo hrskavo.

Prije nego je tart bio gotov, M. se došao pribilježiti za svoj komadić :)

A, jok! Nema ništa dok nas dvije ne ovjekovječimo naš kulinarski uradak. Tek onda jelo :)

Navečer je opet baka bila u prvom planu, kada je mama donijela nove smokve. One dvije su ponekad kao ping-pong loptice. Jedna govori jedno, druga drugo, a nekim čudom obje se kuže.

Kaže baka: - „Daj maloj da jede, nemaju oni smokava u Francuskoj“, a mama pokušava izabrat one koje se nisu spljoštile jer te smokve se ne nude gostima. A baka vidi da su oči u mog M. veće nego u gladnoga vuka, a i šta će naši Francuzi čekat dok ona izabere. I tako su smokve planile.

Planili su brzo i dani. Toliko brzo da je već došao trenutak rastajanja od nas i naših kulinarskih avantura, ali vidit ćemo se mi opet, u zamjenjenim ulogama.

Baka kao baka, bilo joj je žao što nam odlaze.

-„Zašto idu? O, majko Isusova, ko in smeta ovde, nek još ostanu“, baka ih nije tila pustit. Da je mlađa, jača, sigurno bi ih pokušala spriječit :)

-„Bako, idu oni u Pučišća da budu malo sami i da vide i druge djelove Dalmacije“- kažemo mi.

-„Ali neka se onda vrate. Vi ćete doć po njih, doć će oni opet“, kaže baka.

Naši domaćini zarobili su naša srca.

Znaju, da kada opet budu u Hrvatskoj, da se moraju vratiti. Ako ne radi rižota, onda radi bake :)

Verziju druge strane priče našeg predivnog dvojca možete pročitati na njihovom blogu.

Pin It Now!